3056 Objavljeno 27 april 2018 Autor: Bojan Trgić

Dva interesantna momka o kojima smo pisali, prije 15-ak dana, vratili su se sa zanimljivog podviga, gdje su stopirajući obišli Tursku (Istanbul), Grčku (Solun), Bugarsku (Sofiju) i pri tome potrošili samo 80 evra. Kažu da ni pola događaja ne mogu stati u ovaj tekst, ali su nam otprilike objasnili neke interesantne. Kakvo je gostprimstvo kod Turaka, kako su ih pomiješali s migrantima, koje čari nosi spavanje u parkovima u šatoru, gdje su sve sreli naše ljude, kako su glumeći novinare posjetili važnije kultune institucije i mnogo interesantnih stvari pročitatje u ovom putopisu Đorđa Trninića i Saše Knežića.

 
Dakle prilikom prelaska graničnog prelaza u Gradišci, staju nam dva momka (jedan od onih koji je komentarisao članak) voze nas skroz do naplatnih kućica u Beograd. Od naplatnih kućica promjenili smo brojna prevozna sredstva (auta, kamioni, šleperi i sl.). Ni sami ne znamo koliko tačno, vjerovatno kada bi se skoncentrisali da bi znali tačnu brojku. Put nastavljamo kroz Srbiju, prema Nišu i ostalim gradovima... Već razmišljamo kako ćemo možda morati prespavati u Nišu ukoliko nam niko ne stane ali zaustavljamo auto u kome su muž i žena (on Bugarin, a supruga iz Niša). Po prvi put staju stoperima, oduševe se nama i skroz nas odvezu do naše prve planirane destinacije, a to je Sofija.
 
S obzirom da je bilo malo kasno (zbog pomjeranja sata) dolazimo u Sofiju, ostavljaju nas u centru, razmjenjujemo kontak telefone sa njima, objašnjavaju kuda da idemo, šta da vidimo i sl. Stičemo još jedno prijateljstvo sa njima i naravno upućujemo poziv da i oni dođu kod nas u BiH.
 
Obilazimo Sofiju, centralni trg kao i ostale znamenitosti. Tu se upoznajemo sa Poljakom i Ruskinjom, koji su takođe na putovanju ali autom. Nakon kratke šetnje i druženja, voze nas par kilometara iz grada, mjesto odakle ćemo krenuti put prema sljedećoj destinaciji, a to je Istanbul. 
 
 
Zanimljivost iz Sofije jeste da se mjesto na kome smo smjestili šator nalazi na glavnom bulevaru u nekom šiblju, putu ulaz i izlaz iz grada, tako da ujutro kada smo ustali da bi smo prešli te četiri trake čekali smo nekih 45-60 minuta jer je nemoguće preći, pa smo pješačili par kilometara da bi došli do nadvožnjaka. Dakle, izlaz iz grada nas je dosta namučio ali nakon toga zauzimamo poziciju za auto stopanje, staju nam brojna auta, kamioni,mijenjamo više lokacija, prolazimo kroz gradove Bugarske... U toku puta dok smo mijenjali brojna prevozna sredstva negdje na autoputu u Bugarskoj staje nam Bugarin koji nas vozi do graničnog prelaza Bugarska-Turska. Prilikom izlaska bukvalno napada nas roj komaraca, tu se brže-bolje oblačimo, izlazimo iz Bugrarske i dolazimo na granični prelaz Turske koji je fenomenalan.
 
 
Imali smo osjećaj kao da je u pitanju neki manji aerodrom, a ne granični prelaz, koliko to moćno izgleda. Tu prolazimo pasoške kontrole, skenere za prtljag. nakon kratkog vijećanja odlučujemo se za noćno autostopanje, s obzirom da granični prelaz svijetli kao stadion. Nakon nekih 15-tak minuta čekanja zaustavljamo kombi u pitanju je Turčin Yalcin koji ide direktno za Istanbul. Jedna zanimljivost je ta da on priča samo turski jezik, osnove engleskog vrlo malo ali mi smo se sa njim sporazumijeli i ispričali kao dva Engleza. Tu nastavljamo put prema Istanbulu. U toku puta staje nam u restoran i naručuje nam večeru, turske specijalitete, piće. Tu se još upoznajemo na jeziku samo nama poznatom. Takođe, razmijenjujemo kontakt telefone, Turčin nam govori da kad god dođemo u Tursku, da mu se javimo u bilo koje doba dana i noći. One priče da su Turci jako gostoljubivi, spremni da pruže pomoć, prijatni i druželjubivi potvrđuje da je to zaista tako.
 
 
Ulazimo u Istanbul, grad od oko 20 miliona stanovnika. Dogovoaramo se sa sad već našim prijateljem gdje je najbolje da nas ostavi. Staje nam blizu centralnog trga Taksim tu se pozdravljamo sa njim i krećemo u potragu najbolje lokacije za naš dom/šator. S obzirom da je već kasno u Istanbulu, a mi mnogo umorni i iscrpljeni od puta, odlučujemo da u srcu Istanbula tj. modernog dijela grada sa 200-300 metara visine zgrada tražimo neko sklonište za šator. Pronalazimo neki parkić tu postavljamo šator i mrtvi umorni liježemo ne razmišljajući o tome da bi mogao neko zvati policiju i sl.
 
Zanimljivost koja se teško može prenijeti tekstom: U neka doba dva-tri ujutro budi nas zvuk policijske patrole, radio veza, baterijske lampe i "galama" na turskom jeziku. Skontamo da je policija opkolila šator. Odlučujemo da izađemo sa podignutim rukama i pasošima, jedan po jedan. Naravno, policija takođe ne zna engleski ali izgleda su skontali samo rječ turist na engleskom. Tu traje kontrola, pregled pečata da smo regularno ušli u Tursku, nakon toga dali su znak da nastavimo spavati.
 
 
Ujutro se budimo, čovjek koji održava parkić u kojem smo spavali, prilazi nam i samo govori "čaj, čaj", mi potvrđujemo "ok, čaj". Čovjek nam donosi čaj, da se malo osvježimo, tradicionalno piće Turske. ON ne zna ni riječ engleskog ali mi se sa njim sporazumjevamo bez problema. Tu traje priča nekih sat vremena, da bi pred naš polazak čovjek  napisao sve ono najbitnije šta treba da posjetimo u Istanbulu, uputio nas za autobuse, prevozna sredstva, kako sa novcem postupiti, da uvijek imamo sitne pare kod sebe i sl., koji dio je opasan za šetnju. Pozdravljamo se sa njim uz zajedničku fotografiju i krećemo da tamo gdje nas je uputio.

Nastavljamo put prema centru Istanbula. Centru? Gdje god se okreneš sve je centar. Đole nam preko couchsurfing sajta sređuje smještaj u Azijskom dijelu grada i naredne četiri večeri spavamo u stanu domaćina koji je odlučio da nas ugosti. S obzirom da je domaćin stanovnik Istanbula već dugo godina upućuje nas šta sve da obićemo i vidimo. U naredna četiri dana obilazili smo mnoga znamenita mjesta kao što su Most i kula Galata, Grand Bazar, Sulejmanova džamija, Plava džamija, Aja sofija, Bosfor, Spice Bazar, kao i ostala znamenita mjesta. 
 
Takođe, mnoge žitelje Istanbula koje smo upoznali, dočekali su nas kao da se znamo cijeli život, toliko su susretljivi i voljni da pomažu. Jedna ineresantna zanimljivost je da smo poslušali savjet našeg drugara Roberta koji vodi sajt i blog "Rio priče sa putovanja". Napravili smo press kartice i predstavili se da smo ekipa novinari. Ja sa apratom, kolega sa stativom, tako da smo zaista djelovali ozbiljan tim. I zaista je upalilo. Mnoge muzeje, galerije i ostala atraktivna mjesta koja se plaćaju mi smo ulazili bez plaćanja. Ono što nam je bilo interesantno jeste ulaz u Aja Sofiju. Stajali smo u redu za ulazak nekih 20-30 minuta, kada smo došli, tražili su karte, pokazali smo press kartice i policajka je rekla "ooooo press", te  nas odmah kroz masu naroda odvela do šaltera za press kako ne bi ponovo čekali red, uzela besplatne karte i ponovo vratila do ulaza., kako ne bi ponovo čekali red 30 minuta, a možda i više. Tako da su press kartice bile višestruko isplative.
 
 
Što se tiče hrane, uglavnom smo jeli turske kebabe i ostale specijalitete, mnogo je jeftina hrana, kao i sve ostalo. Možemo reći da je mnogo toga u Istanbulu jeftinije nego u gradovima BIH. Takođe, naš domaćin kod koga smo bili smješteni rekao je da ima mogućnost i krstarenje Bosforom, što mnoge agencije naplaćuju kao fakultativni izlet. Ima opcija za besplatno krstarenje, međutim vjerovatno još nije sezona počela za besplatno pa smo morali uplatiti ne toliko skupo kao što agencije naplaćuju. Nas dvojicu je koštalo sve zajedno oko 10KM i krstarenje Bosforom traje oko 60 minuta s tim da možeš koliko hoćeš krugova da napraviš, pri tome biraš gdje želiš izaći. Mnoge interesantne i korisne informacije smo saznali na ovom putovanju. Prilikom obilaska Istanbula naš domaćin je odlučio da nedelju posveti nama. Odveo nas je na jedno brdo koje se nalazi u Azijskom dijelu. Sa tog brda se vidi panorama Istanbula, dakle cijelog grada, kako hodamo u krug oko brda tako vidimo cio grad. Spektakularan pogled prostrao se horizontalom pogleda. Samo to mjesto nudi mnogo sadržaja, parkovi, restorani, atrakcija za svakoga. Mnogo toga smo vidjeli i doživjeli u Turskoj, u Istanbulu, stekli mnoga prijateljstva, upoznali dobre ljude, da kažemo priče o tome da su Turci jako gostoljubivi, susretljivi i voljni da pomognu su zaista istinite.
 
 
Nakon boravka u Istanbulu, naš put smo nastavili prema Grčkoj. Dok smo stopali do Ipsale, graničnog prelaza Turske, jedna zanimljiva činjenica je da nam je stao Turčin koji je vozio PVC stolariju. Mi smo trebali do Malkare sa njim, gradić prije Ipsale. Rekao nam 10-min traje istovar i idemo. Mi pristanemo. Kada smo došli na gradilište, odlučimo i mi s njima da istovaramo stolariju. Tu nas šef gradilišta pozove na piće gdje se oduševio se s nama, kako smo voljni da radimo pa nam je naruči neke turske keksiće uz čaj i pola sata se druženja. Nakon razmjene konakata uz srdačan ozdrav i poziv lično njemu ukoliko opet posjetimo Tursku, krećemo dalje. Zezancija je bila da svi idu na bauštelu u Njemačku, samo nas dvojica u Tursku.
 
Uputili smo se prema Solunu. Na putu iz Istanbula prema Grčkoj, naravno sve autostopom, mijenjali smo brojna prevozna sredstva. S obzirom da je velika procedura izaći iz takvog milionskog grada mnogo vrmena smo potrošili na to, tako da smo na Grčkoj granici bili predveče. Jedan mali problem je bio to što na Turskoj granici, dakle izlaz iz Turske, carinici ne dozvoljavaju da se pješači, pa smo zamolili carinike da prilikom kontrole pitaju neke vozače da nas povezu autom do grčke granice koja je par stotina metara udaljena. Kako se ne bi morali vraćati nazad u Tursku. Auto koje je odmah naišlo, vozač Grk pristao je da nas poveze do Grčke granice ali i do prvog gradića u Grčkoj, a to je Komotini. Tu smo prespavali na jednoj pumpi i čekali prevoz za Solun.
 
 
Zanimljiva informacija jeste da nam je čuvar parkinga htio da naplati po pet evra prenoćište na parkingu pumpe, pa smo se mi smijali pred njim pokazujući na livadu pored pumpe da je  free. Kada je vidjeo da nema vajde od nas, onda je predložio da šator postavimo u auto praonu koja se ne koristi jer bio je jak vjetar pa da nemamo problema. Tako da smo hvatali i Wi-Fi mrežu od pumpe. Smještaj za desetku. Još je rekao tokom noći da nas obilazi da vidi da li je sve u redu. Da neko ne pravi probleme. Sutradan smo stopali, jedan Grk nam je stao, sa njim smo obišli panoramsko razgledanje Kavale, sve do ulaza u Solun. Tu smo se pozdravili i svako svojim putem nastavio.
 
 
U Solun smo stigli nekada u poslijepodnevnim časovima, obilazili smo po gradu znamenita mjesta, naravno na Aristotelovom trgu jeli grčki giros. Otišli smo i do Srpskog vojničkog groblja na Zejtinliku, tu smo razgovarali i družili se sa domaćinom Đorđem Mihailovićem i njegovim nasljednikom Predragom. Obišli čitav kompleks. E tu se dešava još jedna interesantna činjenica koja nas je mogla koštati daljeg stopanja. Prilikom hodanja oko centralnog spomenika, drug Saša zbog svoje visine udara glavom od stup, ispostavi se da je dobro rasjekao glavu. Uspijevamo zaustaviti krvarenje i kreće zezancija "šta bi bilo da sam udario čelom", ili "da sam završio u bolnici sve sa zavojem na glavi". Prva pomisao kako stopati sa vidljivim povredama, pa niko nam neće stati, ali sve je dobro prošlo. Takođe, na Zejtinliku upoznajemo momka koji je na poslovnom sastanku sa firmom u Solunu. Ima viška vremena i pridružuje se nama, ispostaviće se da je i on iz Banjaluke, tj. Prnjavora. Do kasno naveče svi zajedno obilazimo grad, naravno grčki giros opet neizbježan za večeru. Tu se pozdravljamo i dogovaramo druženje u Banjaluci nekada kada se organizujemo. Kolega i ja nastavljamo potragu za mjestom gdje šator postaviti. Nailazimo na idealnu lokaciju mosleži, e tu nas neće policija zezati.
 
 
Nekada u toku noći kroz šator uočavamo dvije patrole policije, kako stoje na parkingu. Razmišljamo šta sada, s obzirom da Grčka ima mnogo izbjeglica, pomisliće da smo i mi iz Sirije i svakako nas legitimisat.. Odlučimo da izađemo i odemo na parkin, .objasnimo da smo turisti i pitam: "Da li smijemo spavati ovdje u šatoru?" oni nas blijedo gledaju i uzvraćaju pitanje "a šta vam je štator i gdje je?", mi pokazujemo u pravcu dje je šator i skontamo da nisu ni vidjeli nas i šator, tada govore da se moramo udaljiti jer je tu u blizini neka zgrada Republike. Onako umorni pomjeramo sve stvari i šator i nastavljamo sa spavanjem.
 
Sutradan ujutro krećemo na put izlaza iz Soluna. Vozimo se 30-tak kilometara gradskim busom i skontamo da smo promašili stanicu gdje trebamo izaći i popeti se na auto put koji vodi prema Makedoniji. Zeznuli smo se jer smo mislili da je auto put kao kod nas, međutim kod Grka auto puti ima i semafore i pješačke prelaze. Uspjevamo se vratiti na planiranu lokaciju i nastavljamo put prema Makedoniji. Na graničnom prelazu upoznajemo mnoge ljud, pa i vozača kamiona koji putuje za Srbiju, tačnije Beograd. Pristaje da nas poveze, s tim da od 22-23h mora praviti pauzu pa do pet ujutro. Nama i to odgovara. Vozimo se kroz Makedoniju, negdje pred Beograd pravi pauzu, ostavljamo stvari u kamionu, postavljamo šator ispred kamiona, ujutro pometnja među vozačima, svi se čude otkud šator. Stižemo u ranim jutarnjim satima na carinski terminal u Beogradu. Tu se pozdravljamo sa vozačem, fotka za uspomenu i nastavljamo dalje.
 
 
U Beogradu se snabdijevamo hranom za put, nastavljamo stopanje i dolazimo do naplatnih kućica. Zatim uspjevamo zaustaviti auto koje nas vozi do Okučana. Pješke dolazimo do naplatnih kućica i staje nam auto koje nas vozi direktno do Banjaluke.

Dolaskom u Banjaluku naša "misija" putovanja se završava, sve ove dane sabiramo utiske, doživljaje, priče sa putovanja. Mnogo toga smo vidjeli, doživjeli, prošli, upoznali ljude, jako dobre ljude. Kao što smo rekli, novac ne mora biti prepreka za putovanja, samo se treba usuditi i biti spreman na ovakav poduhvat, naći pravu ekipu, prijatelja/prijatelje saputnike, kao što smo nas dvojica. Da nismo, vjerovatno se ne bi odlučili na ovakvo avanturističko putovanje. Mogu da kažem da nisam imao mnogo iskustva sa stopanjem pogotovo na dalje relacije sve dok me drug Đole nije nagovorio i zaista ovo je neopisiv doživljaj koji će se pamtiti dok smo živi. Tako da svi mladi ljudi treba da putuju i ne razmišljaju u neželjenim događajima i slično. Putovati-upoznati sebe.

Novca nismo mnogo potrošili, sve zajedno oko 80 eura bez nekog pretjerivanja. Neko novo putovanje naravno da je u planu, e sad vidjećemo. Bože zdravlja!!!
 
Razgovor vodili sa Sašom Knežićem
Centari civilnih inicijativa