279 Objavljeno 24 novembar 2020 Autor: David Pavlović

Eto, prođoše nam još jedni izbori. Završi se najradosniji demokratski praznik. Vidimo se ponovo za dvije godine.

Završi se još jedno ubjeđivanje da smo “mi bolji od njih” jer su “oni gori od nas”, da “mi radimo za narod, dok oni rade za sebe”. Prođe sezona “obećavanja svega, svačega i ničega”. Mladi pričaše da imaju “formulu” kojom će zadržati bježaniju njihove generacije u inostranstvo, rekoše da su “svježiji” od starih političara i žele da vode svoje gradove, opštine i sela. Napucavaše se titulama iz srednjih škola i fakulteta, govoriše da imaju iskustva vođenja kojekakvih aktiva, organizacija, da su pošteni jer su mladi i da uče na greškama starijih, predstavljaše se kao spasitelji duša naših jer ih novac ne zanima, samo dobro njihovih sugrađana.

Stari se zaklinjaše u svoje iskustvo i one “rezultate” iz prethodnog perioda, znaju odgovore na sva pitanja i traže samo povjerenje, guraće djecu, penzionere, invalide, mame, babe i žabe…

Uključiše se i doktori, kažu “nama je u krvi da pomažemo narod” (nije u krvi, već po Hipokratu), ekonomisti već 25 godina znaju izlaz iz krize, borci znaju ključni korak za borbu, politikolozi svu teoriju neophodnu za vaskrsenje društva, srednjoškolci ipak daju energiju svoju, privrednici predstaviše svoje firme jer tako žele volonterski da državu preurede, majke i očevi vole sav narod kao svoju djecu…

Svi oni nisu samo tek neki obični političari, svi se predstaviše kao narodni ljudi, predstavnici naroda, izvršioci narodnih želja, dobri duhovi iz Aladinove lampe koju ne treba protrljati, već zaokružiti.

Polijepiše svoje plakate, bilborde, reklamne spotove,  uplatiše milione na svoje reklame, obećaše i da će se odreći svojih naknada ako uđu u vlast sve zbog jedne riječi, MOĆ, sticanja moći koja će im obezbijediti mnogo veća primanja od jednog običnog “odborničkog dodatka”.

A narod? Narod opet (ne)vjerovaše u sve to, svoju muku muči, izađe i zaokruži onog ko mu obeća posao, pripravnički, asfalt, rakiju… pa nastavi dalje svoj život. Narod opet ustaje u pet da bi stigao na posao i dalje “visi” na Birou, zove ambasade da ode u neki drugi svijet, čeka “prvi”, misli da ga se pita nešto, čeka da ga “njegovi” vide ili čeka ponovo da dođu “njegovi”, da se opet okupi na nekom (I)zboru za nešto, jer čitav život ga tjeraju da nešto bira, zato što tako kaže demokratija.

A nju nam uvališe da pomislimo da smo bitni, da mislimo da vladaju za nas, a mi i dalje radimo za minimalac, jer biramo skupštinu u kojoj ih se pola ne javi za jednog mandata, jer dajemo moć drugima koji se kupaju svim blagodetima te moći dok nama peru glavu demokratijom.

Ali, ne počinje ova priča na lokalnim ili opštim izborima. Ona počinje mnogo ranije. Ma tek što ste sjeli u školske klupe.

Ne znate ni gdje se nalazite, a već na času odjeljenske zajednice učitelj kaže “djeco, moramo da izaberemo predsjednika odjeljenja”. Složnu djecu koja bi se samo igrala smo već natjerali da se podijele pa da izaberu predsjednika i potpredsjednika, jer ko će da kaže učitelju ili nastavniku kakvi su problemi. Ne može da se izabere predstavnik razreda, nego odmah da to demokratizujemo u predsjednika.

U mojoj generaciji prvi predsjednik razreda se birao po otvorenoj listi, tj. svako je mogao na tabli napisati ko ga želi, pa ko bude imao najviše glasova, taj “vlada”. Birao se i potpredsjednik, jer ako predsjednik ne dođe u školu mora neko izvještavati o problemima.

Taman što sam pomislio da neće biti podjela u četvrtom razredu su nas već podijelili po klasičnom onom “djeco, nemamo vremena napišite na tabli dva imena pa glasajte”. I tako prođe osnovna škola, nekada se glasalo za dva imena, a nekada je razredni odlučivao ko će da “vlada”, u današnjem svijetu bi se reklo “strani faktor”.

Tako se razred podijeli na predsjednika, potpredsjednika, blagajnika i ostalu djecu. Kada se već igramo demokratije, zašto nismo imali premijera razreda, pa ministre, šta znam, ministar koji reguliše bježanje s časova, ministar za donošenje krede… pa ako se već igramo neka svako dobije svoj zadatak. Međutim moć ostade u rukama pojedinaca.

Ne treba zaboraviti ni najbespotrebniju funkciju u jednom razredu, a to je “higijeničar”. Pregledaš djeci uši i nokte te pišeš pluseve i minuse ukoliko su čisti ili nisu.

A, onda dođe srednja škola, novi razred i novi izbori. “Djeco dogovorite se”! Rijetko kada bude dogovora i argumenata, jer nemamo vremena, dajmo galamdžijama da “vode” razred, oni koji su najviše vikali “hoću ja da budem predsjednik”.

Opet, ista priča isto odstojanje. Samo što u srednjoj školi postoji i predstavnik u “savjetu učenika” koji u moderno vrijeme ima veliki uticaj na razvoj srednjoškolca, dok je u moje vrijeme bio samo izvinjenje za izostanak sa časa.

Prođe nam i srednja škola u vođenju najglasnijih pojedinaca…

Taman što si prošao prijemni na fakultetu već te vuku za rukav i mole za glasove, kažu glasaj za našu listu cijelu da imamo većinu u naučno-nastavnom vijeću, nas je šest i imaćemo većinu nad 15 profesora?!

Glasaj za nas da budemo predstavnici studenata u Studentskom parlamentu, radimo na boljem položaju studenata. A, sve je to samo generalna proba za oktobar svake parne godine.

 Tako, opet imaš nekolicinu pojedinaca koji su tamo u tom “parlamentu” i imaju moć da sebi obezbijede lagodnije studiranje, dok ti i dalje sjediš, učiš i gledaš kako da uštediš ovaj mjesec…

I nije kriva za to demokratija, kriv je sistem, koji nas od malena razdvaja na moćnike i ostale. Kriv je sistem koji nas ne uči slozi, već izdvaja pojedince, kriv je sistem jer nam se sve smučilo, a sve što nam se smučilo nije počelo prije dvije sedmice, počelo je mnogo ranije, još u djetinjstvu, kriv je sistem jer je mala izlaznost na izborima na kojem trebaju svi da odlučuju, a ne odlučuju jer vide kuda to sve vodi.

Kriv je sistem jer moć naroda imaju pojedinci.

Kriv je sistem jer nam pere mozak demokratijom, zarad oligarhije.

Arcadia company