325 Objavljeno 21 septembar 2020 Autor: Milan Stojić

- Brzo, brzo, hajde polazimo.

Iz polusna me panično budi dok je kroz štandove sa svježom ribom koju su već ribari iznjeli na prodaju ugledao feribot koji je spreman da digne sidro.

- Hajde zakasnićemo, dosta spavanja, diži se.  

Nisam bio svjestan sanjam li ili ne. Umor me tako savladao da nisam ni primjetio da sam nekoliko sati spavao na paletama koje koriste ribari za lakiranje čamaca. Još krmeljavih očiju pokušavam da se orijentišem, nije mi bilo sasvim jasno gdje se nalazim i otkud tolika bol u mojim nogama. Čujem samo njega kako me doziva da krenem što i činim zgrabivši prtljag koji sam iskoristio kao jastuk.

Drvena paleta na kojoj sam proveo noć mi je zaustavila dotok krvi u udove, desna noga mi je bila paralisana kao i ruke od lakta do vrha prstiju. Ustadoh i nagla promjena položaja i nalet krvi kroz moje vene u ekstremitete utrnule od neugodnih položaja tokom noći mi na oči navuče zavjesu od boja, slično kao kad djetetu daš flomastere pa se zaigra. Psihodelična razmjena drečavih boja u svim postojećim nijansama razliva mi se pred očima remeteći mi ravnotežu i kao omamljen i u vidnim bolovima prouzrokovanim mojim dormeo madracem doteturah se na dok. Jak miris svježe ulovljenog lavrakija koji je dopirao sa štandova mi udari u nozdrve te me podsjeti koliko sam gladan i da bi trebalo da jedem nešto, međutim nije bilo vremena.

Feribot koji se na sve jačim talasima kretao gore-dole mi izazva mučninu, prtljag predajem u ruke Grka dlakavih ruku koji mi sve glasnije govori Ela Ela, grigora ('ajde,' ajde, brzo) pende evro kirie (pet eura gospodine). Opreznije nego ikad igdje stupam na mostić koji je sa doka bio naslonjen na pramac i preko koga smo se ukrcavali dok se sve intezivnije feribot klatio na vjetru koji pojačava iz pravca mora. Počeh da se prepipavam po džepovima tražeći novčanik da platim kartu kad preko moga ramena se pruži ruka sa deset evra među kažiprstom i srednjim u pokretu kojim daje do znanja da plaća za mene i sebe. Bila je to ruka mladića kojeg sam upoznao prošle noći u lokalnom baru u Solunu.

Nakon nekoliko razmjenjenih rečenica ubrzo smo shvatili da smo se zaputili na isto mjesto. Njegov stariji brat već je četiri godine na Atosu u Manastiru Grigorijat kao iskušenik i trebalo bi da ga zamonaše te nedelje. Momčić crn, žgoljav, u dvadeset petoj godini tipično crne ali izrazito guste kose koja se već počela uvijati u lokne. Kad sam mu rekao da sam Srbin lice mu se ozarilo pa me solidnim akcentom upitao iz kojeg mjesta. Većina Grka zna malo i srpskog što zbog turista što zbog nezamarljivog broja našeg naroda koji tamo živi. U njegovom slučaju je to bila djevojka.

U pokušaju da mu objasnim da sam iz Bosne ali ipak Srbin, kako volimo to da istaknemo reče mi da mu je poznata situacija u mojoj zemlji jer mu je djevojka već pričala, ona je djete 'ratnih izbjeglica' iz Sarajeva, njeni su odmah došli u Solun. Priča nas je odvela u razne pravce, baš onako kako život udesi spajajući ljude koji valjda treba da se sretnu...

Meni se dopala istorija njenih roditelja koju mi je ispričao, a ja ću vam je ovde izložiti u što kraćim crtama nadajući se da će i vama biti interesantna.

Nastavlja mi pričati o njoj uz ko zna koju čašicu Cipure (rakija loza sa aromom anisa) kako je eto sam Bog ga pogledao kad je na nju naletio. To je kaže bilo tako jer je Miloš (njen otac) radio kod njegovog tate u to vrijeme kad je iz Bosne izbjegao. Doseljenici iz ratom zahvaćene zemlje su tih prvih mjeseci živjeli kod te njene bake, starije gospođe koja se pedesetih godina preudala za nekog Grka zbog čega je se familija odrekla. Sama gospođa kako mu je Milica (njegova djevojka) pričala se više nikad nije vratila u svoju zemlju.

Taj njen muž je ipak bio iz imućnije porodice no nije mnogo poživio te se nedugo nakon njenog preseljenja u Solun i razbolio. Vukao je bolest i više od četiri godine dok nije Bogu na istinu otišao. Baka joj se zarekla tada da više neće nikad sa muškarcem biti a nasljeđenu imovinu svoga muža je morala podjeliti sa njegovom rodbinom, nekom stričevinom koji su se pojavili tek kad je on umro. Od žive bliske rodbine je imala sestru koju nije vidjela još od kada je pobjegla sa Grkom, sa njom je ostala u kontaktu samo preko pisama, svake godine sve rijeđih jer joj se i sestra udala za nekog prijekog čovjeka sirovog, uskih svjetonazora koji bi joj ili sakrivao pisma ili otimao iz ruku dok je još čitala pa joj na oči parao govoreći da zaboravi bilo kakvu komunikaciju.

Kod prijekih ljudi znate i sami ne postoji naročito logično objašnjenje za takve postupke. Nakon sestrine smrti je definitivno odlučila da se neće vraćati u rodni kraj te će smrt dočekati na obali Egeja kojeg je sa godinama zavoljela tako da nije prošla noć a da se ne prošeta rivom. Vjerovatno su je sjećanja na pokojnog muža vukla baš ka moru. Sa njim je još u prvoj godini braka ostala trudna te rodila ćerku, više djece nisu imali iako su željeli, vjerovatno je i njegova bolest doprinijela tome. Ostala je sama sa ćerkom kojoj je kroz čitavo djetinjstvo prenosila uspomene o pokojnom ocu.

Još jednom se sudbina poigrala nakon dvadeset godina kad joj je ćerka jedne večeri saopštila da se vjenčala u Crkvi Svetog Dimitrija za Miloša, Srbina, studenta iz Sarajeva, koji je već kupio karte za Sarajevo i da oni noćas putuju za Bosnu. Znajući sebe i kako je zbog ljubavi i ona otišla od svoje kuće kroz suze dade ćerki blagoslov, poljubi je u čelo i sa grudi skide medaljon Majke Božije na zlatnom lančiću. Nek te djete anđeli čuvaju, a Mater Božija te vazda ukrepljivala u nevoljama, bile su riječi bake Jelene.

Julska noć 1990. Miloš i Marija su se uputili ka domu Miloševih roditelja da ih upozna sa nevjestom. Zadah rata u Bosni još uvjek nije uzimao maha te su mladenci prve godine braka proveli u izgradnji kuće koju je Miloš započeo u namjeri da se osamostali od svojih roditelja jer je već kao oženjen muškarac potrebovao za vlastitim prostorom, a i kuća njegovih roditelja je bila mala, niskoprizemna zgradica sa svega dvije sobe pored dnevnog boravka, te je mladence zapala samo ta prazna soba sa kojom se nisu zadovoljili. Taman kad je gradnja kuće bila pri kraju počelo se destabilizovati stanje po zapadnom djelu Bosne no kao i većina svijeta tome nisu pridavali veliki značaj, sve do 1992. godine kad se ženio školski drug Miloša Kosanovića.

Taj Grk koji mi sve ovo priča kaže da mu je djevojka rekla da je baš pogibijom mladoženjinog oca na toj svadbi počeo krvavi rat u našoj zemlji nakon koje su se na insistiranje njene majke Marije vratili rodnoj kući u Solun. Kao Srpkinja sa grčkim papirima je sa mužem lako prešla granicu i za sobom su ostavili tek svježe izgrađenu kuću u kojoj su njih dvoje planirali izroditi djecu. A ja bih vam o ovome još mogao pisati jer mi se te noći mladić otvorio tako kao da se o njegovom životu radi, sve natenane ispričao, no zbog potrebitosti da još štošta kažem a tiče se ovog putovanja na kojeg sam krenuo stopirajući a tako ću i doći pred samu luku Uranopolis sa njim.

Dakle, Milica i on su se upoznali još kao djeca, kao što rekoh njen otac se zaposlio u solunskom brodogradilištu koje je bilo pod komandom njegovog oca. Kako su prolazile godine zajedničkog rada tako je među njima raslo i prijateljstvo, samim tim i poznanstvo Milice i Nikosa. Milicu sam upoznao na jednom svom proputovanju kroz Grčku godinu dana kasnije ali toj priči sada ovdje nema mjesta. U kasni noćni sat smo se zaputili ka izlazu iz grada poprilično pijani te ubrzo ustopirali bijeli pickup, ribara koji nas je odlučio odvesti sve do Uranopolisa kad smo rekli da idemo na Atos, nije mu smetao zadah alkohola kojeg nije mogao da ne osjeti na nama. Put nam nije naplatio, mi se istovarišmo i kako bješe poprilično kasno mi se spustišmo ka moru odakle i počinje ova priča.

- Feribot se otisnuo sa doka luke Uranopolis, napuštajući svijet dijametralno drugačiji od onoga u koji uplovljavam. Jedna za drugom se kroz maleni prozorčić smjenjuju građevine starog vijeka okružene zidinama, uredno zasađeni maslinjaci, zatim šuma nižeg rastinja pa četinara, onda opet masline zatim hektari crnila koje je nedavni požar ostavio iza sebe. Okrećem glavu u drugu stranu ka prozoru što gleda na pučinu, oblači se gadno, ni onih galebova nema što kljucaju mrvice suvaraka iz ruku turista sa brodova. Konačno osjećam tijelo uz blage bolove u desnom boku.

Pogledom tražim momka sa kojim sa iz Soluna doputovao prošlu noć, sjeo je skroz pozadi uz nekog Rusa. Godinama putujući i sretajući ljude iz raznih krajeva naučio sam da po fizionomiji procjenim od kuda ljudi dolaze, rijetko bih pogrešio. Rus bradom ka prsima, ruku prekrštenih na krilu teatralno daje dojam čovjeka molitvenog, ljubitelja tišine, ponekad bi takvima prost čovjek pripisao sve vrline, smjelo garantujući da je isihasta, asketa. Rusi od svih pravoslavnih naroda imaju najteatralniju pobožnost, ako i jeste dobar hrišćanin Rus voli da se to i vidi. To se primjeti kada se krste, Rus sa toliko energije načini znak krsta da se ponekad čuju zvukovi koje prozvodi dok sklopljena tri prsta prebacuje sa desnog na lijevo rame. Ili kad odaju poštovanje pred čudotvornim ikonama oni naprave čitav jedan pozorišni kadar čovjeku koji sa strane posmatra čekajući na svoj red.

Za razliku od Grka koji smjelo pristupaju svetinjama, nonšalantno sjede u Crkvama nogu preklopljenih jednu preko druge, često u nezainteresovanim pozama tijela čak i kad stoje pred moštima svetaca Rusi svojom prenaglašenom pobožnošću često ostavljaju utisak superiornog hrišćanina, 'ah taj kompleks carevine kojeg nikako da se riješe'. Rusija i jeste duhovno zemaljska naslednica vizantijskog carstva, otuda i Ruska nadmenost ,megalomanske arhitekture, ogromni hramovi sa najraskošnijim kupolama. No dosta o njima, gledajući koga sve tu ima počinjem jasnije posmatrati saputnike, volim analizirati ljude, a htio sam i da smetnem sa uma sve intezivniji osjećaj gladi na koju me krčanje crijeva već podsjeća.

Pogled mi se zaustavi na jednom putniku koji je sjedio do prozora, baš onog kroz koji sam tražio galebove. Od svih putnika koji su tu bili on se izdvajao strašnom zamišljenošču, reklo bi se da se nalazio pred najdubljim samoispitivanjem prije samog ulaska na poluostrvo, mjesto koje se ni sa kojim drugim uporediti ne može. Čudno se nešto u čovjeku događa kad se tlu Svete Gore približava, jer to je svakako prva linija fronta duhovne borbe koja se na zemlji odvija. Kad bi čovjek to opisivao fizički bez ikakve dvojbe bi rekao da se odvija pravi rat između sila dobra i sila zla. Pravi pravcati rat. Znate i sami da se uvjek ratuje za nešto, teritoriju i vlast najčešće. A čovjekovo srce je bojno polje po riječima Dostojevskog. Ta borba golom oku nevidljiva što se u srcu čovjeka odvija i jeste najmisteriozniji vasionski događaj posmatran očima serafima, svakom ljudskom biću ponaosob motreći svaku misao kojom čovjek raspolaže kao oružjem.

Misao me odvuče na pitanje šta se sve u čovjeku događa, pred kakva ga sve pitanja život stavlja, često i na ona kojima godinama tražeći odgovor riješavaš dilemu koja se tiče opstanka tvoga cjelokupnog bića, pitanja koja udaraju na najkrhkije temelje sopstvenih uvjerenja. Negdje pročitah da se cijelo nebo raduje kad čovjek izvojuje i majmanju bitku sa iskušenjem koje je pred njega stavljeno. Ne privedoh misao kraju kad se preko zvučnika oglasi neko iz kabine feribota ''Iera Moni Zografu'' upozoravajući putnike da se približavamo luci Manastira Zograf te da se pripeme oni koji izlaze. Gospodin kog sam promatrao se uspravi, navuče svoj prtljag, osjenu se znakom krsta i sa usana mu pročitah 'Doksa si o Theos' što na srpskom znači Slava Ti Bože, te se uputi ka izlazu sa još dva putnika što su u toj luci izašla sa njim.

Moj prijatelj vidno umoran i neispavan iskoristio je tišinu koja je zavladala unutra nakon iskrcavanja putnika da glavu nasloni na okno prozora, sa vana je dopirao samo zvuk motora i valova koje sječe feribot svojom brzinom. Iz zadnjeg džepa pantalona izvlačim slušalice i koristim zadnje postotke baterije na telefonu i puštam Kolju, ne sjećam se tačno koju pjesmu, naslanjam glavu pokušavajući da zaboravim na sve intezivniji osjećaj gladi. Znam da do večeras neće biti obroka kako to inače biva običaj kad se uđe na Atos. Tamo jedu dva puta dnevno, ujutru rano nakon odslužene Liturgije i pred noć kad se svrše sva Bogosluženja. Neka je blagosloveno pomislih u sebi, na um mi pade misao Gospodnja dok bi kušan u pustinji "ne živi čovjek samo o hljebu…''

Do luke Dafne, inače poslijednje u nizu je ostalo svega nekoliko kilometara te se počešmo pripremati da se iskrcamo. Probudih prijatelja koji je već utonuo u san. Primjetišmo da se vrijeme stabilizovalo, te nas na toj strani već dočeka dosta mirnije more i sunce koje proviruje kroz sve tanje oblake. U luci Dafne tipičan prizor svaki put kad dolaze novi gosti. Monasi iz okolnjih kelija se spuste da prime pošiljke, pakete sa hranom ili nekim drugim već poručenim stvarima koje stižu brodom kad I putnici.

Nerijetko se može vidjeti i prizor monaha koji serpentinastim prašnjavim puteljcima kroz nisko rastinje predvode nekoliko mazgi povezanih jedno iza drugog, natovareni teretom, najčešće hranom ili kakvim drugim materijalom. Na samom izlazu sa broda putnici umorni od puta se mogu okrijepiti kafom, sokom i grčkim pecivom u nečemu nalik na prodavnicu koja ima jako uzak izbor namirnica.

Pored su prodavnice sa rukodjeljem monaha, ikone, tamjan, duborezi i slični suveniri koje izrađuju monasi kojima je to jedini izvor prihoda za opstanak na najsurovijim obroncima Svete Gore, često samo za hranu. Nas dvojica dok smo silazili već opazismo da nam maše neko, to je bio njegov brat, suvonjav, ispoštenog lica, brade već uveliko dugačke ali crne koja se na suncu presijavala, brojanica u ruci i skufija na glavi.

Po njega je došao manastirskim terencem koji je upaljen čekao u blizini doka. Oprostišmo se tu, izljubismo kao dva brata koja se rastaju, zahvaljujući se jedan drugom na nesvaidašnjem društvu.

Dok je stavljao prtljag u auto primjetih i ja autobus koji se spremao da krene put Kareje uz prašnjave puteve koje sam do maloprije gledao kroz prozor feribota kako se vijugaju i gube u šumi pa opet izvire sve dok se ne presaviju ka drugoj strani poluostrva… Hvala ti Bože, stigoh.