Auto Janković
1067 Objavljeno 20 februar 2021 Autor: Milan Stojić

Pomno prateći izbor za novog poglavara Srpske Pravoslavne Crkve nakon smrti blaženopočivšeg patrijarha Gospodina Irineja, imao sam među episkopima kao i većina pravoslavnih vjerujem svoga “favorita” među svim kandidatima za tron Svetog Save.

Već od dana smrti gorepomenutog patrijarha povela se tema o nasljedniku patrijaršijskog trona. Mediji su spekulisali jedno, narod priželjkivao drugo, dobronamjerni treće, zlonamjerni....

Za vrijeme mog života ovaj novoizabrani je treći patrijarh Crkve kojoj pripadam. Ekumenista je kažu bio ovaj prošli, Pavle je bio najbolji, ovaj sad Vučićev. Tako narod kaže, a i ja pripadajući tome narodu ne znam šta da mislim jer moj “favorit” nije bio ni u prva tri za izbor.

Pavle, patrijarh Pavle, ima li Srbina koji ga ne voli i koji ga ne doživljava kao Svetitelja. No, sreća nas ljudi se tu ništa ne pita, jer svete ljude Bog sam Sebi bira. Kad bi se nas pitalo vjerovatno bi se otvorila neka škola gdje bi se završavao kurs za svetitelje, malo gurneš profi na kafu koju zelenu i vaš put ka svetosti bi itekako bio ubrzan. Samo zamišljam na šta bi to ličilo kad bi narod Bogu birao svete ljude, koga bi Mu slao, da li bi moglo preko veze, da li bi se nekako moglo podmazati, evo ja bih prvi ne krijem. 

Ipak, u Crkvi to ne ide tako, shvatio sam već odavno. Shvatiće svako ko nekad ode u manastir i obrati pažnju kojim redoslijedom monasi cjelivaju ikone. Često se ispred onih starih pogrbljenih monaha nađu mlada lica monaha bez ijedne sjede u bradi. Poredak Crkve kaže da prednost ima staž, a ne dob.

Vratimo se sada ovoj po meni bitnijoj liniji priče. Nesreća našeg naroda kao i pojedinačni nas samih ogleda se u poređenju sa drugim narodima, odnosno, sa drugim ljudima. Često u tome svemu nismo uopšte realni pa posmatramo gdje smo kao narod u odnosu na Ameriku, Rusiju, Švicarsku (često samo ekonomsku stranu) i gdje sam kao individualac u odnosu sa nekog drugog (često mnogo uspješnijeg) ne prihvatajući u ne želeći da shvatimo sopstvenu ulogu. Zato smo skloni da u ruskom patrijarhu vidimo najvećeg srpskog patrijarha, u Putinu najvećeg srpskog Cara. "Grci su pravi pravoslavci", koliko sam to puta čuo ili čak da su Gruzini bolji bar pet puta.

Iza toga se uglavnom krije nesreća i lično nezadovoljstvo, nema veće tuge nego li se porediti sa nekim i nema veće uvrede nego porediti nekoga sa nekim drugim ma kakvo mišljenje gajili prema jednom ili drugom. Kao i za većinu vas patrijarh Pavle je bio oličenje skromnosti i vrlinskog monaškog života. No, s kim njega da uporedimo pa da vidimo ima li tu ko “bolji”. Po toj logici nijedan apostol nije bio dostojan poslije Hrista išta reći.

Ali da, sad se sjetih opet, nas ljude, crkvenim riječnikom Mirjane se tu ništa ne pita jer Crkvom ne upravlja ljudski um i logika već Duh Sveti, Jedan od Svete Trojice zajedno sa ostalom dvojicom, a negdje tamo u nekoj prašnjavoj knjižici što se Novi Zavjet zove pročitah da je jednom Isus Hristos rekao “sagradiću Crkvu svoju i ni vrata Adova neće je nadvladati“.

Ne znam zašto ali vjerujem Mu, do sad se to nekako pokazalo da funkcioniše tako, na tajanstven način. I ovaj put vjerujem da na ma koji način je izabran, dostojan ili nedostojan i ovaj patrijarh je izabran voljom Duha svetoga za koju mi je sam Hristos rekao da će “biti uz Nju do skončanja vijeka”.

Srpski narod je zaboravio da je glava Crkve niko drugi do sam Hristos i da on upravlja Crkvom kroz tajne preko ljudi kojoj je Crkva povjerena bili oni dostojni ili nedostojni. Šta to zapravo i znači, dragi Srbine? Da u vremenu u kojem dejstvuje očuva jedinstvo i čistotu vjere, a sumnjam da će ovaj patrijarh Porfirije, Bog mu zdravlja dao pored ostalih patrijaraha autokefalnih Crkava biti išta veći ili manji, dostojniji ili nedostojniji već samo onaj koji će Bog mu povjeren zadatak obavljati što bolje može.

“Ko je od vas bez grijeha neka prvi baci kamen. JOVAN 8.7. “

Centari civilnih inicijativa