3334 Objavljeno 14 april 2018 Autor: Siniša Balta

„Veoma sam ponosan na priču sa Bjork gdje sam tek na kraju shvatio da sam napravio nešto veliko i da će moja djeca jednog dana biti ponosna na ćaleta.“

Kako zamišljate nekoga ko se bavi produkcijom elektronske muzike u zemlji u kojoj je ta scena još uvijek u stidljivom razvoju? Kako je moguće 15 godina u kontinuitetu stvarati i svirati elektronsku muziku, biti redovan muzički gost „Sarajevo film festivala“, svojom muzikom oduševiti jednog Mikija Rurka, sarađivati sa vrhunskim producentima elektornske muzike kao što su gremijevac David Morales, pionir house-a Steve Silk Hurley, Ron Caroll, Shalamar, DJ SKIP, Jerry Ropero, GusGus, a pritom živjeti u jednom malom gradu još manje zemlje? Kako (na)praviti rimejk pjesme jedne Bjork i ući u top 10 na njenoj zvaničnoj stranici Beatporta?

Odgovore na ova pitanja, u svom stilu,  ponudio nam je Vanja Jevrić (FAT V), frontmen benda Kazoo, jedan od rijetkih istinskih predstavnika elektronske muzike na našim prostorima.

Kako je baviti se elektronskom muzikom u našoj zemlji danas, a kako je to bilo prije 15 godina kada je nastao Kazoo, postoje li promjene i u čemu se ogledaju?

Baviti se elektronskom muzikom danas, postalo je kao otići kupiti kupus za sarmu, po principu da „ne moraš biti baš Tesla da izabereš glavicu kupusa“. Danas svako ko je poslušao tri miksa na soundcloud-u, bio na dva kućna partija, a usput posjeduje Pentium 3 sa nekim od softvera za miksanje muzike, naziva se DJ-em i producentom. Čini mi se da je prije bilo dosta teže jer nekako se ipak znalo gdje, kako, kada i ko može da svira, odnosno pušta muziku.

Koliko ti otežava situaciju to što živiš i stvaraš u malom gradu kakav je Gradiška, da li se čovjek nakon toliko godina umori od donkihotovskih borbi i poplave šund sadržaja koji zauzimaju prostor?

Zapravo je sadomazo izazov svakodnevno se susretati i hladno ratovati sa tom devijantnom gomilom „vikend-karleuša“ i „mc stojana“ ili sa nekim trećim „kupoglavim komunalcima“, koji su ujedno i doveli sva polja kulture u situaciju u kakvoj je danas. Uprkos tome, postoji mala grupa istinskih ljubitelja zdrave, alternativne kulture u Gradišci koja cijeni moj rad i za koju se vrijedi žrtvovati.

Gledajući gradove u BiH, gdje vidiš razvijenu scenu elektornske muzike, uopšte urbaniju i zdraviju kulturu?

Mi od svega najbolje pratimo trendove („vidi komšija ima čajnik na glavi, daj i meni dva odmah ne pitaj za pare“, eto takvi smo ti mi), a tako je i po pitanju elektronske muzike. Razvija se gdje je najveći priliv novca, mada ne postoji to ime i ta veličina u elektronici koja može pobijediti jednu koridu u Čevljanovićima recimo, jer se sve na kraju svodi na ekonomiju. Veliki gradovi u BiH dovode velika imena, dok mali gradovi i kada dovedu velika imena bivaju zgaženi od svojih ljudi, jer naši ljudi vole da gledaju velika imena u „velikim“ gradovima. S druge strane, recimo da je u posljednje dvije godine elektronska muzika doživjela pravu malu ekspanziju. U Sarajevu, recimo, postoji klub „Silver & Smoke“ koji dovodi neka sjajna imena i gradi veoma lijepu priču. Tu je naravno Tuzla koja je uvijek imala jaku undergound scenu i „Brodolom“ koji je po mom mišljenju najveći elektronski događaj u BiH na kojem smo nastupali nekoliko puta. Tu je i Zenica sa „Lunar“ festivalom i ekipa ljudi koja maksimalno gura priču bez pomoći grada. Bihać je pokrenuo sjajan projekat pod nazivom „Imperium“ festival na čelu sa Inisom Bahićem koji će i ove godine u gradu na Uni, napraviti pravi elektronski spektakl. Banja Luka u kojoj vlada velika borba u serijalu „udario seljak na seljaka“ od 12000 epizoda, ima taj sjajni „Fresh Wave Festival“ koji tu degeneričnu sliku malo ispravlja.

Tvoj bend Kazoo i „Summerlove fest“ bi trebalo da su svojevrsni brendovi grada na Savi, da li je to i u kojoj mjeri prepoznato od strane onih koji mogu da pomognu razvoju urbane kulture?

Tužno je da recimo ako odeš u bilo koji grad BiH i Hrvatske ljudi iz tih krugova znaju za Kazoo i dočekani smo širokih ruku, dok je kod nas na lokalnom nivou situacija totalno drugačija. Trudimo se da nas to ne dotiče jer znamo ko smo, koliko vrijedimo i koliko smo doprinjeli ovoj Gradišci. Kulturni centar Gradiška, direktor Željko Blagojević i art-direktor Miroslav Vuković godinama podržavaju sve projekte koje smo radili, ali sam KC tu ne može mnogo bez sluha ljudi sa vrha, koji su u ovom slučaju „oni koji vide, a ne čuju“(smijeh).

S obzirom na to da je „Summerlove fest“ predstavljao jednu novu energiju, jednu zdravu i pozitivnu priču posljednjih 5 godina, kakva je njegova budućnost?

Upravo zato što je predstavljao takvu ideju, energiju i jednu pozitivnu priču bili smo primorani da ga ugasimo, jer poznato je da sve što je dobro ovdje nije prepoznato. Jedna jedina ideja bila je da jednom godišnje imamo svoje mjesto gdje ćemo napuniti baterije i družiti se. Dobra klopa, koncerti i jedna zdrava plesna atmosfera pretvorila se u urote, spletkarenja i sve ono što nismo željeli.

Fest je godinama nastojao da ugodi poštovaocima različitih muzičkih žanrova, stilova i pravaca. Prošlogodišnji line-up kreiran je upravo na osnovu komunikacije sa publikom. U čemu je onda problem kada se radi o odazivu publike?

„Summerlove“ koji smo Danilo Šobot i ja, uz nesebičnu pomoć Branka Đunića i svih volontera posljednjih godina organizovali u Grbavcima na prelijepom izletištu kod našeg druga Bojana Blagojevića, posljednji put je podbacio i to baš kada nismo imali konkretnu pomoć grada i kada smo sami skupljali novac za izvođače. U takvoj atmosferi istakla se Teodora Basarić, mlada sposobna djevojka koja je skupila neophodan novac i bila pozitivna kroz sve nedaće sa kojima smo se susretali i bez čije pomoći festival ne bi bio održan. Imali smo odličan koncert Lake i Sevdahbaby-a, ali tu je kreirana „mini seljačka buna“ i događaj organizovan baš na isti dan kada i naš festival, što je za rezultat imalo da se raspršilo i ovo malo ljudi koje imamo za takva dešavanja. Na kraju krajeva, nama nije krivo jer znamo ko je prvi pokrenuo priču prije pet godina. Ove godine planiramo novi projekat koji bi bio ujedno i najveći do sad, te bitno izmijenjen u pogledu lokacije i gostiju. Više o tome u narednom periodu saznaćete od glavnog nosioca projekta, Teodore Basarić.

Na čemu trenutno radiš, da li su na vidiku neke nove saradnje, projekti?

Trenutno radim na više projekata. A&R sam u S&S records-u iz Čikaga, diskografskoj kući na čelu sa gremijevcem Steve Silk Hurley-em čovjekom koji je oficijelno remiksovao ikone poput Michael Jacksona, Madonne i mnoge druge muzicke velikane i DJ Skipom, svjetskim producentom i menadžerom. Jedan od projekata koje sam završio i na koje sam ponosan je soundtrack za film „Trip to Havana“, producenta Emilia Nuneza koji je nagrađen na filmskom festivalu u Majamiju prije nekoliko dana. Soundtrack izlazi uskoro za diskografsku kuću iz Meksika, „Red delicious records“. Takođe, radio sam remikse za disko ikone Shalamar i GusGus, te za našeg Marka Louisa sa kojim imam odličnu saradnju i remiksom „Shine on me“ imamo odličan odaziv čak u Meksiku. Uskoro izlaze i trake sa Davidom Moralesom, Rolandom Klarkom. Veoma sam ponosan na priču sa Bjork gdje sam tek na kraju shvatio da sam napravio nešto veliko i da će moja djeca kada mene ne bude biti ponosna na svog ćaleta. Uglavnom, cilj mi je i da u kuću „S&S records“ dovedem više izabranih kvalitetnih muzičara i producenata sa naših prostora. Prvi od njih je svakako sjajni Marko Louis. Na kraju, planiram da se odselim odavde, odgajam svoje tri kćerke mimo ovog šablona – „ako papke ne možeš pobijediti, pridruži im se“.

S obzirom da si već dugo u elektronskoj muzici, kako vidiš njen razvoj u godinama koje dolaze, postoje li mlade snage koje stvaraju kvalitetnu muziku, koje bi trebalo da budu nosioci scene u budućnosti?

U godinama koje dolaze vidim rat različitih ukusa (pravaca) unutar elektronike jer već uveliko po forumima pljuju jedni druge. „Tehno je bolji, haus je bolji, dip je najbolji“ i ostalo, što vješto koristi turbo-folk jer su oni maksimalno složni (smijeh). Što se tiče mladih snaga ima ih i te kako. U moru trendovskih DJ-eva ističu se već neki. Iz našeg gradića to su svakako braća Milak ili ti „Milak brothers“, koji po mom mišljenju imaju potencijal da grade dobru priču, ali samo ako budu zagrijali stolice. U drugim gradovima ima ih dosta, ali to je za neki drugi intervju.

 

 

                                                                                                                            

Auto Janković