Auto Janković
2081 Objavljeno 14 novembar 2017 Autor: David Pavlović

Možda je kasno za ovu priču, možda ona nije aktuelna, ali nama je još uvijek aktuelna, a za dobru reportažu nikad nije kasno.

Šta reći na samom početku, vidjeli smo cijeli svijet, bili smo dio istorije i zahvaljući našem radu imaćemo šta da pričamo svojim unucima. A bilo je to ne tako davno, prije samo mjesec dana. Dovoljno vremena da se emocije slegnu i dovoljno vremena da shvatimo da je svijet postao dio nas i da smo mi postali dio svijeta.

A, sve je ustvari počelo u aprilu mjesecu kada sam u svakodnevnom listanju vijesti na internetu, primijetio poziv za prijave na 19. Svjetski omladinski festival u Sočiju. Vidjevši da se radi o svjetskoj manifestaciji, prijavio sam se i pozvao svoje prijatelje da se prijave. Uredno poslata biografija i svi ostali podaci koje su Rusi zahtjevali, redovno ažuriranje profila po standardima, da bi sve bilo spremno za konačan izbor. Bosna i Hercegovina je prvi put u istoriji nastupala na ovom festivalu, pa bi odlazak na festival predstavljao veliku čast, jer bi bio dio delegacije od 70 mladih koji bi ušli u istoriju naše zemlje kao prvi koji su nastupali na najvećem okupljanju studenata.

Početak avgusta donio vijest koja značila ostvarenje sna. Svjetski omladinski festival mi je poslao zvaničan poziv na manifestaciju koja se održavala od 14. do 22. oktobra. Vremena za euforiju i slavlje nije bilo , jer vrijedni komitet ''70 za Soči“ morao je sve da spremi da bi 70 učesnika otišlo u Rusiju. Ruska Federacija svim učesnicima je obezbjedila hranu, smještaj i prevoz na teritoriji Rusije, na nama je bilo da obezbjedimo kako ćemo doći do Moskve. Iako su mnogi sumnjali da ćemo uopšte otići i umjesto da pomognu, uglavnom nas demotivisali, zajedno smo uspjeli. Komitet i ostatak delegacije potrudio se da pronađe sponzore, prišli su mnogi od Predsjednika Republike Srpske, Vlade Republike Srpske, načelnika opštine Teslić, A.D „Destilacija“, „Škrebić-company“, porodice i ostalih. Ipak, u ovom izvještaju treba se zahvaliti svim sponzorima koji su nam omogućili da budemo dio ovog spektakla.

Ipak, nešto se desilo između poziva na festival i polaska. Organizacija festivala je dijelu svojih učesnika omogućila da posjeti jedan od 15 Ruskih gradova i tako pored Sočija upozna još jedan grad iz ove velike države. Mi smo birali tri grada, a organizatori su nas osnovu svojih kriterijuma slali u jedan od ta tri grada. Ne mogu reći da sam dobio premiju, ali kakvo je tek oduševljenje bilo kada sam vidio da ću imati priliku da posjetim Sankt Peterburg. Upoznavanje sa učesnicima regionalnog programa polako je počinjalo preko društvenih mreža. BiH je imala najmanje po jednog predstavnika u svih 15 gradova od Kaljiningrada do Vladivostoka.

Da ne smaram sa nebitnim stvarima , poput spremanja za put i ostalih sitnica. Dva dana prije polaska avionske karte su nam uručili Premijerka Republike Srpske, Željka Cvijanović i predsjednik Balkanskog društva naroda, Mario Ćumurović, prvi čovjek koji je odveo najbrojniju delegaciju BiH studenata na najveći svjetski skup studenata. Karta u mojim rukama je značila, uskoro ću upoznati jednu od najvećih zemalja svijeta, nama bratsku Rusiju.

I eto, ispisa jednu stranicu, a nismo još ni krenuli.  Vrijeme je bilo za polazak tog četvrtka, rano jutro sunčano. Sjedam u autobus na liniji Teslić- Beograd, roditelji me ispraćaju na daleki put, a ja ponosno odlazim. Igrom slučaja društvo u busu mi je nesuđeni načelnik našeg grada, Konstantin Savić. Šest sati vožnje i dolazak u srpsku prestonicu. Posljednje pripreme su obavljene , odmor i spreman za prvi let u životu. Svašta su mi pričali za let avionom i bližio se trenutak za suočavanje sa istinom na 10 000 metara visine.

Čekao se petak, prije izlaska sunca, noć neprospavana. Dok su mnogi uveliko sanjali, moj san se polako počeo ostvarivati, dolazak na aerodrom ''Nikola Tesla“ u tri poslije ponoći. Došao sam prvi i čekao ostatak delegacije koji je išao prvim letom, drugi dio delegacije išao je naveče.

I tako minut po minut, došli su i ostali, vrijeme da se krene, prvo „ček-in“, pa pasoška kontrola, pa još jedna kontrola, skidanje odjeće i sve moguće provjere i dobro je , „čisti smo“ možemo ući. Vrijeme da se uđe u moćnu mašinu, nisam samo ja bio „debitant“ u avionu, mnogi su bili. „Air Serbia“ je krenula u pola sedam i odvezla nas na najljepše putovanje u dosadašnjem životu. Sve su to bile nove stvari za mene i avion, i stjuardese, let iznad oblaka, ali sve preživismo, što kaže Pikac u kultnoj seriji „Ni da me dirne“. Let je od Beograda do Moskve je trajao onoliko koliko autobusu treba od Banjaluke do Teslića.

Tmurno jutro nas dočeka po slijetanju u Rusku Federaciju. Pasoška kontrola je prošla, uzesmo stvari i planovi za dalje. Šta prvo reći o aerodromu Šeremetjevo, veliko zdanje za koje vam je potrebno sigurno nekoliko sati ako želite da obiđete sve. Ljudi kruže na sve strane, polijetanja, slijetanja, polasci , odlasci. Sve nam je zanimljivo, od toga da imate sve vrste prodavnica, restorane, kafiće, apoteke, pa čak na aerodromu postoji i kapela. Gdje god da krenete, nešto novo vidite, a mi smo krenuli ka izlazu, u želji da vidimo glavni grad. Uputili su nas ka ''AeroEkspresu'' , brzom vozu koji bi nas odveo do pola od Crvenog trga, tačnije do  ''Beloruske'' ulice.

Kolone ljudi neprestano ulaze u voz, čeka se polazak, našli smo mjesto u jednom od kupea. Taj dan je bio prvi za mnoge stvari, prvi put avionu, pa u vozu (vjerovali ili ne), a onda i prvi put u metrou. Vadim ruski rječnik, malo razgovaram s ljudima, malo gledam okolo, sve mi je novo i sve zanimljivo, istočna gradnja, zgrade, ljudi. Pola sata vožnje i dolazak na željenu lokaciju. Odlazimo u metro uz pomoć prijatelja našeg člana delegacije, koja živi u Moskvi, snašli smo se.

Ući u moskovski metro je zaista poseban doživljaj, ljudi neprestano kruže, negdje žure, a šta će tek reći za enterijer. Moskovski metro je pravo arhitekturno čudo i atrakcija o kojoj najbolje govori činjenica da se stanice moskovskog metroa nazivaju i podzemnim palatama.

Ovo nije slučajnost, pošto stanice moskovskog metroa sadrže brojne statue i spomenike, reljefe, murale, mozaike, vitraže i fascinantne starinske lustere koji protivreče uobičajenom neonskom osvjetljenju metroa.  Svaka stanica metroa krije drugačije lepote, a prepoznatljiva su dva perioda umjetničkih radova u samom metrou. Predratni (pre II svjetskog rata) i poslije ratni period. Svaki unikatan za sebe, pri čemu prvi predstavlja djela posvećena radničkoj klasi, dok drugi predstavlja simbol pobjede u Drugom svjetskom ratu.

Umjetnička djela nekih stanica se smatraju i najvrednijim umjetničkim djelima iz perioda od 1930. do 1950. godine. Neke od najlepših stanica su: Majakovska, Kropotkinska, Novoslobodska, Komsomolska i naravno stanica ispod Trga revolucije, a neke od njih su i zaštićene od strane države kao značajna kulturna dobra.

 Izlazak iz unutrašnjosti metroa na kišni dan u Moskvi, ali sve poslije toga što se vidi, zastaje dah. Istočna gradnja, istorijski objekti, na svakom koraku se vidi tradicija, kultura, ono što drži Rusiju kao zemlju.

Polako ali sigurno pred mojim očima su se našla ''Vrata vaskrsnuća'', koja predstavljaju ulaz na trg, a tu su Lenjinov mauzolev gdje izloženo tijelo Vladimira Iljiča Lenjina, osnivača Sovjetskog Saveza. Pored mauzoleja je obnovljeni Hram Vasilija Blaženog sa svojih jedanaest tornjeva, a tu je takođe i Kremlj sa svojim katedralama. S istočne strane nalazi se GUM, nekadašnja najveća trgovačka kuća u Sovjetskom Savezu, a pored nje obnovljena Kazanjska katedrala. Na sjevernoj strani nalazi se Državni istorijski muzej. Jedini spomenik na trgu je bronzani spomenik Kuzmi Minjinu i Dmitriju Požarskom koji su pomogli u oslobađanju Moskve od Poljaka 1612.

Ako bismo bili precizni trg je dug 695 metara, a širok 130 metara. Na trgu su se uglavnom nalazili turisti, koji svojim fotoaparatima pokušali da uhvate svu ljepotu što ''srce Rusije'', kako ga nezvanično zovu, nudi. Učesnici festivala iz raznih država došli da vide najuži centar Moskve, upoznasmo tu i prijatelje iz Kenije, Srbije, Moldavije... Otišli smo u obližnji tržni centar da malo predahnemo, cijene hrane su nešto skuplje nego kod nas, ali veoma povoljne, posebno u ekspres restoranu u kojem smo otišli nešto da jedemo.

Slika sa ovog mjesta, nikada dosta, jak vjetar je duvao, a kiša je prestala, dovoljno vremena smo imali da vidimo još neke znamenitosti ovoga grada. Otmjenost i umjetnost koja ide uz ruske književne klasike i maestralna kompozitorska umjetnička dela, se savršeno nadovezuje i oslikava kroz rusku operu i balet, a gdje se to najbolje može videti i doživjeti nego u moskovskom Boljšoj teatru.

Boljšoj teatar što u prevodu sa ruskog jezika znači Veliki teatar je upravo to.

Noć  je polako padala, vremena je sve manje bilo, Moskva oduševljava na svakom koraku. Spomenici Marksu i Engelsku, pa Sveruskom knezu Vladimiru stigosmo to vidjeti i vrijeme je isteklo.Još jedna kafa i vrijeme je za povratak na aerodrom. Malo hrane, i spremanje za spavanje ili bar pokušaj spavanja na jednom od terminala, jer rano ujutro čeka nas novi let.

Za metropolu poput Moskve potrebno je nekoliko dana da bi se sve posjetilo, a sigurno nekoliko godina da bi se za prave doživjelo. Za nekoliko sati sam vidio djelić ovoga grada, ali sigurno da ću se vratiti da vidim i ostalo.

 

 

Centari civilnih inicijativa