518 Objavljeno 23 april 2021 Autor: Micro Mreza

Svakog aprila, mjeseca u kojem je 1945. godine dočekala slobodu u njemačkom zarobljeništvu, Mileni Golub (95) iz Bistrice kod Gradiške naviru mnoga, bolna i dramatična sjećanja na Drugi svjetski rat.

Prethodno je bila u logorima Stara Gradiška i Jablanac, dok je njena majka Petra, s mlađom braćom Ljubom i Savom, te sestrama Vidom i Radojkom otjerana u Jasenovac.

''Prevarili su nas''

U logor su ih, Nijemci i ustaše od kuća otjerali u junu 1942. godine, u vrijeme ofanzive na Kozaru.

''Niko od mojih rođaka i komšija nije ostao tamo, samo pustoš i zgarišta. Rekli su nam da napustimo selo, da izađemo iz zbjegova, dok oni „prečiste“ Kozaru od partizana. Uvjeravali su nas da ćemo biti bezbjedni u logoru, a kada prođe ofanziva, vraćeni kućama, što je bila velika prevara'', ispričala je Milena Golub, djevojački Janković, rođena 1926. godine u Gašnici, među još šestoro braće i sestara.

''U Staroj Gradišci odvajali su mlađe muškarce od žena i djece. Tu smo se rastali od oca. Zajedno sa starcima nas su premjestili u Jablanac i u Mlaku. Oduzimali su djecu od majki. To je bilo bolno, teško, tužno… Sestra Milka i ja smo, zajedno s majkom, skrivali mlađu djecu, borili se da budemo zajedno, da nas ne razdvoje'', pripovijeda Milena za Srpskainfo.

Detaljno opisuje svaki dan bježanija, logorskih kolona i stradanja.

FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA

''Sakupljali smo sijeno koje su kosili logoraši. Ustaše su stajale pored nas i pucale u svakoga ko bi pokušao pobjeći ili nije mogao da radi. Poslije Jablanca narod su tjerali dalje, u Jasenovac. Prevozili su nas stočnim vagonima, neke žene pokušavale su se sakriti sa djecom u kolibama koje su ustaše palile. Sestru Milku i mene odvojili su ipak od majke i mlađih sestara i braće. Majka nas je stalno molila, preklinjala da se međusobno ne razdvajamo, da brinemo jedna o drugoj'', opisuje Milena teško vrijeme, strahote koje se, kako kaže, ne mogu, niti smiju zaboraviti.

Iz Jablanca Milena i Milka su vraćene u Staru Gradišku, a potom preko Siska i Ljubljane, zajedno s mnogim Kozarčanima upućeni u Njemačku, u zarobljeništvo.

Razdvojenost

Ocu se izgubio trag, majka sa ostalom djecom je upućena u Jasenovac, a najstariji brat Mirko bio je u partizanskim jedinicama na Kozari.

''U Sisku su razdvojili Milku i mene, ali smo istim transportom krenule za Njemačku. Negdje usputno, kada se kompozicija u Njemačkoj zaustavila, vidjela sam kroz prozor moju Milku, koju su istjerali i odveli. Taj njen pogled kojim me tražila uvijek me opsjedao, pratio…'', priča Milena koja je dospjela u logor u Hanoveru.

Tu je boravila u barakama okruženim bodljikavom žicom i sve do aprila 1945. godine, do oslobođenja, radila u vojnoj industriji.

FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA

''Najviše su me opterećivala razmišljanja o svojima, gdje su, da li su živi, da li ću bilo koga od njih vidjeti, ikada sresti. To mi je bilo teže od rada, od žice, hladnoće, od njemačke čizme… U toj neizvjesnosti prolazilo je vrijeme rata, sve dok međunarodni Crveni krst nije omogućio slanje poruka, spajanje pokidanih veza'', kaže Milena čija ratna priča je mnogo puta ponovljena, ali uvijek važna, nezaboravna i za nju bolna.

Sudbina

Posredstvom Crvenog krsta saznala je za oca Lazara, koji je takođe odveden u Njemačku, pronašla je i sestru Milku, a vijest iz svoga sela, iz Gašnice, dočekala je nakon nekoliko mjeseci.

''Pismo koje u Gašnici niko od mojih nije mogao da primi, nikoga od njih tu nije bilo, preuzeo je komšija Milan Rakas i proslijedio ga učitelju Milanu Narandžiću. On je potom tragao za mojom majkom Petrom i pronašao je s djecom u Donjoj Dolini. Ona se nekim čudom uspjela izvući, pobjeći iz Jasenovca, vjerovatno dok su ih vodili na rad u okolna sela. Tada joj je uručio moje pismo na koje je odgovorila'', objašnjava Milena dramatične ratne događaje koji su ostavili pustoš u cijelom kraju.

Poslije oslobođenja njeni su se vratili kući, izuzev brata Mirka, koji je nestao na Kozari. Za njegovu sudbinu nikada nije u potpunosti saznala.

U aprilu 1945. godine dočekala je slobodu i povratak kući. Zato se ovog mjeseca, češće nego drugim danima u godini, podsjeća i prepričava ratne događaje i vrijeme provedeno u logorima.

Uskoro i čukunbaka

Milena Golub se udala 1946. godine za Pantu Goluba, s kojim je stekla sinove Miladina i Simeuna, te kćerku Ljubicu. Miladin živi u Gradiški, Simeun u Švajcarskoj, a Ljubica u Kanadi.

FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Panto je umro prije 20 godina, a Milena živi sama, okružena brigom i pažnjom brojnih potomaka. Ona kaže da je dobro i da je zdrava, ali da joj najveći teret „gledati djecu kako stare i žale se na bolest“.

''Imam sinove, kćerku, unučad, praunučad, a očekujem i čukununuče. Želim da prije stote dočekam petu generaciju svojih potomaka'', povjerila nam se baka Milena.

/Srpskainfo/

Auto Janković